Bandar (lat. Perca fluviatilis), poznat i pod lokalnim nazivima poput buljež, bаndar, okan, kokelj, kostrež ili ostriž, spada u porodicu grgeča – Percidae. U okviru porodice grgeča na našim vodama postoje četiri roda sa osam vrsta, dok rod Perca u dunavskom slivu predstavlja jedinstvena vrsta Perca fluviatilis – bandar. To je grabljiva slatkovodna riba važna za lokalne populacije i ribolov, često prisutna kao sporedni ulov, ali i ponekad ciljano lovljena na vodama gde dostiže veće veličine.
Opis vrste
Bandar ima zbijeno (kompaktno) telo sa nešto većom glavom u odnosu na telo. Karakteristična su dva leđna peraja: prednje, više i sa oštrim koštanim žbicama, i zadnje, manje sa mekim žbicama; na zadnjem delu prednjeg leđnog peraja uočljiva je izrazito crna mrlja. Boja varira – leđa su tamnozelenkasta, bokovi žućkasto-zeleni, trbuh beo; preko bokova se pruža 6 – 9 poprečnih tamnih pruga. Grudna i leđna peraja su zelenkasta, dok su trbušna, repna i analna peraja crvenkaste boje. Krljušti su ktenoidne i čvrsto usađene, usta su velika, terminalnog tipa, sa četkastim, tankim (kupastim) zubima; u analnom peraju nalaze se dve bodlje. Telo i nijanse boje, kao i broj pruga, mogu varirati u zavisnosti od staništa. Maksimalna duga iznosi do oko 50 cm, a maksimalna težina u nekim populacijama dostiže 2–3 kg, iako su takvi primerci retki na našim vodama.
Stanište i rasprostranjenost
Bandar naseljava različita staništa: donje tokove reka, plavna područja, bare, kanale i jezera. Prisutan je i u mirnim i u tekućim vodama, pa čak i u obalnim delovima slabo oslanjenih mora. Kod nas se može naći u rekama crnomorskog i egejskog sliva. Najveće stabilno stanište u Srbiji trenutno je Vlasinsko jezero — bandar se izuzetno dobro adaptirao na nadmorsku visinu od 1.230 metara i tamo se uspešno razmnožava i razvija. U reci Timok populacija je odomaćena i brojna; prosečna lovna težina na nekim vodama iznosi 300–600 g. Kao hladnovodna vrsta, na severu Evrope bandar može narasti i preko 1,5 kg (pa i do oko 4 kg u nekim populacijama), dok kod nas, zbog klimatskih i drugih nepovoljnih uslova, retko prelazi 0,8 kg — primerci preko 500 g smatraju se kapitalnim.
Ishrana i ponašanje
Mlađ bandara u prvoj godini života se hrani planktonom i larvama; pri dužini 4–7 mm hrani se račićima i planktonom, a pri dužini 40–50 mm prelazi na sitne beskičmenjake faune dna, pretežno larve insekata (npr. komaraca). Kasnije, dostizanjem 13–15 cm, počinje da koristi u ishrani i mlađ drugih riba. I kao odrasla riba bandar ne zanemaruje hranjenje bentosnom faunom i beskičmenjacima. Mlađi primerci love u jatima i često su površinski aktivni — jata se dižu u srednje slojeve i love čak do same površine; prisustvo bandara u površinskim slojevima primećuje se kao prštanje i beg malih riba jer ih bandar progoni odozdo u pravolinijskom pokretu. Krupniji bandari love samostalno i zadržavaju se na većim dubinama. Kada jato lovi pri obali i bliže površini, utrkuju se između sebe, a najčešće varalicu zgrabi najkrupniji primerak u jatu. Bandar je aktivan pretežno danju — najviše u zoru i sumrak, ali i tokom dana po potrebi za hranom; noću miruje na dnu u plitkoj priobalnoj zoni i ne hrani se. Zimi se povlači u dublje vode, ali povremeno iz dubina dolazi u pliće delove da ulovi hranu, naročito oko podneva u kasnu jesen i zimu.
Razmnožavanje (mrest)
Bandar se mresti u proleće — obično u martu i aprilu, pri optimalnoj temperaturi vode oko 14 °C. Tok mresta može trajati od nedelju do mesec dana, najčešće 10–14 dana, u zavisnosti od temperature. Na područja mresta prvo dolaze mužjaci, a zatim ženke; pred mrest ženke često plivaju u krug, privlačeći muške koji ih prate u grupama od 2–5 mužjaka. Ženka izbacuje ikru u vidu duge, spirale trakaste trake — do 2,1 m dužine i široke 5–10 cm; ženke imaju samo jedan jajnik (nastao spajanjem dva prva). Nakon polaganja ikre mužjaci potope mleč nad trakama. Istraživanja pokazuju da su mužjaci i ženke posle mresta često kratko vreme dezorijentisani; ikra posle oplodnje ima prečnik 2–3 mm, a inkubacija traje od 8 do 14 dana u zavisnosti od temperature. Tek izvaljena mlađ je dugačka 4–6 mm. Nakon izvaljavanja, mlađ provodi vreme u mirnim priobalnim delovima i hrani se planktonom; pri rastu do oko 5 cm vraća se u priobalje ili dno do dubine oko 3 m i prelazi na ishranu faunom dna. Polna zrelost ženke u proseku dostiže oko 4. godine, dok neki mužjaci mogu biti zreli i godinu dana ranije. Rastranstanje i uspešnost preživljavanja juvenilnih stadijuma u velikoj meri zavise od uspeha u ishrani tokom prve godine.
Značaj za ribolovce
Bandar je riba manjeg privrednog i sportskog značaja u većini naših voda, često se pojavljuje kao sporedni ulov. Na vodama gde doseže veće veličine (npr. prosečna lovna težina 300–600 g ili više) može postati cilj ribolovaca. Zbog proždrljivosti i aktivnog ponašanja često je veoma atraktivan kao živ mamac za krupnije grabljivice (štuka, smuđ, som) — od svih riba koje se koriste kao živi mamac za štuku, bandar često daje najviše aktivnosti. Upecan rado i na plovak (na crvić, glistu) i na male veštačke mamce, predstavlja i dobar „školski” ulov za rekreativne ribolovce jer je dostupan tokom većeg dela godine — od ranog proleća do kasne jeseni, a na nekim severnijim područjima i zimi kroz led.
Zanimljivosti
Bandar je izrazito proždrljiva riba: često bez obzira na veličinu «udari» u šta god izgleda kao zalogaj — žive mamce (crve, gliste, filete, kedere) i male veštačke mamce namenjene većim grabljivicama. Zbog toga ga ribolovci često nazivaju «pružačem aktivnosti» za štuku i druge grabljivice.
Kod nas bandar retko dostiže dimenzije koje se viđaju u Severnoj Evropi, Rusiji ili Mongoliji, gde su primerci do nekoliko kilograma uobičajeni; na našim vodama ~500 g smatra se kapitalcem.
Dok su mlađi uglavnom u jatima, stariji i veći primerci često su usamljeniji i kreću se pojedinačno, ali uvek ih ima nekoliko oko podvodnih struktura i zaklona.
Bandar je čest „usputni” ulov: retko ga ima mnogo ribolovaca koji ga ciljano love, što mu pomaže da ostane rasprostranjen i brojčan na mnogim vodama.
U Vlasinskom jezeru bandar se uspešno razmnožava i razvija uprkos nadmorskoj visini od 1.230 m — primer dobrog prilagođavanja vrste novim uslovima.
Njegova sposobnost da „zakrči” jata sitnih riba i da proganja plen odozdo prate ribolovci kao jasno vidljiv znak prisustva — prštanje površine i pravolinijski beg malih riba.
Kao lokalni savet i etička preporuka iz referentnog materijala: ukoliko se pronađu veće jedinke, poželjno ih je vraćati kako bi se omogućilo formiranje kapitalnih primeraka i očuvala riblja populacija za budućnost.