Deverika je jedna od najpoznatijih i najrasprostranjenijih ciprinidnih riba u našim vodama. Prepoznatljiva je po visokom, bočno spljoštenom telu, dugom analnom peraju i bronzano-srebrnoj boji koja kod starijih primeraka postaje tamnija. Zbog svoje brojnosti i sklonosti ka kretanju u velikim jatima, često je prisutna u ulovu sportskih ribolovaca.
Najčešće naseljava sporotekuće reke, jezera i akumulacije sa muljevitim dnom, gde se zadržava u dubljim i mirnijim delovima. Hrani se pri dnu, pažljivo pretražujući podlogu u potrazi za hranom.
Opis vrste
Deverika (lat. Abramis brama) je tipična ciprinidna riba mirnih i sporotekućih voda, lako prepoznatljiva po visokom, bočno spljoštenom telu. Leđa su tamnosiva do maslinasta, bokovi srebrnasti sa zlatnim odsjajem, dok je trbuh svetliji. Peraja su uglavnom sivkasta do tamna, a analno peraje je dugačko i karakteristično za vrstu.
Glava je relativno mala u odnosu na telo, sa sitnim, polu-donjim ustima prilagođenim ishrani sa dna. Krljušt je krupnija, čvrsto usađena. Odrasle jedinke dostižu najčešće 30–50 cm dužine i masu od 1 do 3 kg, mada u povoljnim uslovima mogu narasti i znatno više.
Deverika je izrazito jatna riba, naročito u mlađim stadijumima, dok starije jedinke često borave u manjim grupama ili pojedinačno. Poznata je po sporijem, ali izdržljivom kretanju i dugom životnom veku, koji može prelaziti 15 godina. U ekosistemu ima važnu ulogu kao potrošač bentoskih organizama i indikator stabilnih, eutrofnijih voda.
Stanište i rasprostranjenost
Deverika je tipična riba nizijskih i sporotekućih voda. Najčešće naseljava velike reke sa mirnijim tokovima, rukavce, mrtvaje, prirodna i veštačka jezera, akumulacije i ribnjake. Preferira dublje delove voda sa muljevitim ili peščano-muljevitim dnom, gde ima obilje bentoske hrane. Posebno joj odgovaraju tople, hranljivim materijama bogate (eutrofne) vode sa umerenim sadržajem kiseonika.
U rekama se zadržava u sporijim sektorima, iza sprudova, u uvalama i nizvodno od prepreka, dok se u jezerima i akumulacijama često nalazi na prelazu između plićaka i dubljih zona. Mlađe jedinke borave pliće i bliže obali, dok odrasle deverike većinu godine provode u dubljoj vodi.
Rasprostranjena je širom Evrope, od zapadne i centralne Evrope do istočnih delova kontinenta, uključujući slivove Severnog, Baltičkog, Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora. U Srbiji je veoma česta i brojna vrsta u Dunavu, Savi, Tisi, Velikoj Moravi, kao i u većini većih akumulacija i nizijskih jezera.
Ishrana i ponašanje
Deverika je pretežno bentofagna riba, snažno vezana za dno i organizme koji u njemu žive. Osnovu ishrane čine larve insekata (hironomide, tulari), sitni rakovi, mekušci, gliste i drugi beskičmenjaci iz mulja. Često usisava sediment i izdvaja hranljive čestice, što je omogućeno karakterističnim, polu-donjim ustima i razvijenim ždreljnim zubima. U ishrani se povremeno javlja i biljni materijal, detritus, pa čak i plankton, naročito kod mlađih jedinki ili u eutrofnim vodama.
Ponašanjem je tipična mirna i oprezna riba. Veći deo godine živi u jatima, koja mogu biti veoma brojna, naročito u akumulacijama i sporim rečnim sektorima. Starije i krupnije jedinke često se izdvajaju u manja jata ili borave odvojeno, naročito van perioda intenzivne ishrane. Najaktivnija je u sumrak i tokom noći, dok se danju zadržava u dubljoj vodi ili na mestima sa manjim uznemiravanjem.
Deverika je relativno tolerantna na slabiji sadržaj kiseonika u vodi, što joj omogućava opstanak u toplim, muljevitim i hranljivim staništima gde su druge vrste manje konkurentne. Tokom zime se okuplja u većim jatima i povlači u najdublje delove voda, gde značajno smanjuje aktivnost i unos hrane.
Razmnožavanje (mrest)
Deverika polno sazreva relativno kasno u poređenju sa manjim ciprinidima – najčešće u uzrastu od 3 do 5 godina, u zavisnosti od temperature vode, dostupnosti hrane i gustine populacije. Mrest se odvija u proleće, obično od aprila do juna, kada temperatura vode dostigne približno 12–18 °C, što je potvrđeno u većini evropskih slivova.
Za mrest bira plitke, mirne delove voda sa bogatom potopljenom i obalnom vegetacijom, poplavljene livade, rukavce i tihe uvale. U tom periodu deverike često migriraju iz dubljih delova ka plićacima i ušćima pritoka. Mrest je grupni: više mužjaka prati jednu ženku, a ikra se izbacuje i lepi za biljke, granje ili druge podloge.
Ženka je izrazito plodna i može položiti od nekoliko desetina hiljada do više stotina hiljada jaja, u zavisnosti od veličine i starosti jedinke. Inkubacija traje nekoliko dana (najčešće 3–7), u zavisnosti od temperature vode. Larve se nakon izleganja kratko zadržavaju pričvršćene za podlogu, a zatim prelaze na slobodno plivanje i ishranu sitnim planktonom.
Značaj za ribolovce
Deverika ima veliki značaj za sportski i rekreativni ribolov, naročito u nizijskim rekama, jezerima i akumulacijama. Smatra se jednom od osnovnih vrsta u takmičarskom ribolovu na plovak i feeder, gde je često ciljna riba zbog brojnosti, jata i predvidljivog ponašanja u hranjenju.
Za ribolovce je atraktivna jer pruža stabilan i kontinuiran ribolov, posebno na dobro hranjenim pozicijama. Najčešće se lovi na prirodne mamce biljnog i životinjskog porekla, poput crva, glista, kukuruza i testa, uz upotrebu prihrane koja zadržava jato na mestu lova. Krupnije jedinke zahtevaju strpljenje i precizan pristup, jer su oprezne i osetljive na buku i neprirodne smetnje.
Iako se ne ubraja u najborbenije ribe, veće deverike mogu pružiti snažan i dugotrajan otpor, posebno u dubokoj vodi. U gastronomskom smislu ima umeren značaj zbog većeg broja sitnih kostiju, ali je u pojedinim krajevima i dalje cenjena kao tradicionalna konzumna riba.
Zanimljivosti
Deverika je poznata po izraženoj sposobnosti prilagođavanja različitim tipovima mirnih voda, zbog čega često dominira u eutrofnim jezerima i akumulacijama. Njeno karakteristično hranjenje „usisavanjem“ mulja često podiže oblak zamućenja, što ribolovci koriste kao siguran znak prisustva jata na dnu.
U periodu mresta mužjaci razvijaju sitne hrapave kvržice (tzv. mrestne bradavice) na glavi i po telu, koje nestaju nakon razmnožavanja. Mlađe deverike se često mešaju sa bodorkom ili ploticom, ali se već u ranom uzrastu razlikuju po višem telu i dužem analnom peraju.
U povoljnim uslovima deverika može živeti preko 15, a zabeleženi su i primerci stari više od 20 godina, što je čini jednom od dugovečnijih ciprinidnih vrsta u evropskim vodama.